U svijetu parfema stalno otkrivam nešto novo. Isprobavam, uspoređujem, zapisujem dojmove i uvjeravam samu sebe da mi zaista ne treba još jedan parfem.

A onda se pojavio Etat Libre d’Orange Ghost in the Shell.

Ne sjećam se da me neki parfem osvojio na tako tih način. Nije me privukao snagom, neobičnim notama ni velikim obećanjima. Jednostavno sam ga počela nositi. Dan za danom. I tek sam nakon nekog vremena shvatila koliko često posežem za njim.

U njemu postoji nešto nevjerojatno ugodno. Lijepo se osjeti tijekom dana, ali nikada ne postane naporan. Ne opterećuje ni mene ni ljude oko mene. Ne izaziva glavobolju, ne traži pažnju i ne pokušava dominirati prostorom. Jednostavno je prisutan na način koji mi odgovara.

A kako zapravo miriše?
To mi je uvijek najteže objasniti. Za mene je čist, mliječan i cvjetan, ali na jedan moderan način. Nema u njemu ničega staromodnog, teškog ni prenaglašenog. Istovremeno djeluje nježno i zanimljivo. Najjednostavnije rečeno, meni je potpuno cool.
Ponekad mi se čini da ga ne doživljavam kao parfem, nego kao dio svog dana. Poput omiljene košulje koju uvijek rado nosim ili šalice iz koje kava nekako uvijek ima bolji okus. Ne moram razmišljati odgovara li prilici, vremenu ili godišnjem dobu. Samo ga uzmem s police.

Najviše volim to što ne pokušava biti nešto što nije. Ne ulazi u prostoriju prije mene i ne ostavlja dojam pod svaku cijenu. A opet ga ljudi primijete.

Često kažem da je to parfem zbog kojeg se poželite nekome približiti još malo više. Ne zato što je glasan, nego zato što djeluje prirodno. Kao da tako osoba jednostavno miriše.
U svijetu u kojem se parfemi često natječu tko će ostaviti jači dojam, Ghost in the Shell ide potpuno drugim putem. I možda je upravo zato postao jedan od mojih najdražih.

Ne zato što je najsnažniji parfem na mojoj polici.
Nego zato što se uz njega osjećam najbolje