Postoje parfemi koje volim zbog toga kako mirišu. A postoje i oni koji me iznenade jer probude uspomenu za koju nisam ni znala da je još uvijek negdje u meni.

Tako je bilo s parfemom Juliette Has a Gun Vanilla Vibes.

Prvi put kada sam ga nanijela nisam razmišljala o notama, trajnosti ni o tome kako se razvija na koži. Pomislila sam na ljeto. Ne na bilo koje ljeto, nego na ona ljeta između 2005. i 2010. godine, kada su dani na moru trajali beskrajno dugo, a vrijeme se nekako sporije kretalo.

Ne znam sjeća li se još netko Coppertone ulja za sunčanje. Meni je upravo njegov miris jedna od prvih asocijacija na ljeto. Kokos, vanilija, zagrijana koža i sunce koje ostavlja trag na ramenima. Taj miris bio je posvuda. Na plaži, na ručnicima punima pijeska, u kosi nakon kupanja i u zraku koji je mirisao na more i bezbrižnost.

Zanimljivo mi je kako ne pamtimo uvijek događaje. Pamtimo osjećaje. Ne mogu se sjetiti svakog dana provedenog na plaži, ali mogu se sjetiti spontanih dogovora, dugih ljetnih večeri i onog osjećaja da nigdje ne treba žuriti. Bila sam mlađa, život je bio jednostavniji, a obaveza je bilo neusporedivo manje nego danas.

Možda upravo zato taj miris u meni budi toliko emocija. Ne podsjeća me samo na more, sunce ili ljeto. Podsjeća me na razdoblje života u kojem je sve bilo nekako lakše. Ne nužno bolje, nego neopterećenije.

Danas su dani drugačiji. Ispunjeni su odgovornostima, rokovima, planovima i svim onim stvarima koje dolaze s godinama. Možda baš zato toliko cijenim trenutke kada me neki miris na nekoliko sekundi podsjeti na verziju života u kojoj se sve događalo spontano i bez previše razmišljanja.

Možda je upravo zato ovaj parfem pronašao mjesto na mojoj polici. Ne zato što miriše na vaniliju i more, nego zato što me svaki put podsjeti koliko snažno mirisi mogu sačuvati osjećaje koje smo mislili da smo odavno zaboravili.